Boravak u prirodi Razgovori sa putnicima Saveti za putovanja

Putovanja sa decom: Još jedan od hiljadu tekstova, ali ovaj treba da pročitate

Putovanja s decom

Za sve ljubitelje putovanja koji zaziru od proširenja porodice u strahu da će im deca ometati obilazak sveta, odlučili smo da do detalja ispitamo kako tačno izgledaju putovanja sa decom i damo svoj doprinos rušenju mita da ljude njihovi potomci indirektno primoravaju da dane roditeljstva provode kod kuće.

Bilo da planirate odlazak na more u Grčku ili da istražite čari Perua, u tu avanturu se možete upustiti i sa svojom decom, i to od njihovog najnižeg uzrasta. Na osnovu iskustava porodica koje stalno zajedno odlaze na različite destinacije može se reći da ne postoji recept za uživanje sa decom na putu, ali on ne postoji ni kada na odmor odlazite bez njih. Kako svi oni kažu, suština je u dobroj organizaciji, perspektivi gledanja na stvari i timskom duhu, bez kojih kvalitetno vreme ne možete provesti ni u svojoj kancelariji, niti dnevnoj sobi, a kamoli u najrazličitijim situacijama daleko od kuće, među kojima ima i onih neprijatnih.

U varijanti kada su svi ovi preduslovi na broju, poruka putnika koji svoja putešestvija redovno dele sa svojom decom jeste da ne postoji nijedan razlog zbog kog putovanje sa decom samo po sebi može ili mora da bude problematično.

Tu istinu najbolje ilustruju primeri onih koji su sa svojim bebama putovali na druge kontinente, i sa njih se vratili sa stavom da deca na putovanju ne predstavljaju prepreku, već radost, uprkos tome što je neke destinacije jednostavnije obići kada ne morate da se prilagođavate dečijem tempu.

Putovanje sa veoma malim detetom

– Kada smo sa ćerkicom koja je tada imala godinu dana, otišli u najveći rezervat pandi na svetu u gradu Čeng Du u Kini, Sofija je bila veća atrakcija od svih pandi u rezervatu. Tada je tek prohodala i tako malu, nasmejanu, pa još belu, svi ljudi okolo su fotografisali, dodirivali, poklanjali joj sitnice. Pojedini su čak pokušavali da je podignu u naručje, pa smo morali da reagujemo. U unutrašnjosti Kine šetnja sa njom je izgledala kao da je neka bitna filmska zvezda u gradu. Tokom poslednjeg puta po Belgiji, obišli smo zoo vrt u Antverpenu. Tamo je videla koale, zebre, žirafe, lavove, slonove, zmije, flamingose, ribice, ma sve i svašta. Ono što je njoj zapalo za oko je da nije bilo vuka. Sada je skroz zbunjena, jer nije sigurna da li je vuk lik iz bajki poput veštice i babaroge ili je zaista „prava“ životinja, priča Milena Ajdačić (Tamo vamo blog) koja je sa suprugom Ivanom i ćerkom proputovala dobar deo sveta.

https://www.instagram.com/p/BoHef5dCkpp/

Ćerku Sofiju vodili su sa sobom na Maču Pikču kad je imala godinu i deset meseci, za šta priznaju da je bio vrlo izazovan poduhvat.

– Što zbog nepristupačnog terena i voza kao jedinog prevoznog sredstva do lokaliteta, što zbog visoke nadmorske visine (Kusko se nalazi na 3.400 metara nadmorske visine), morali smo dobro da se pripremimo za to, jer je tura takva da nije baš uobičajno da se deca vode gore, pa je bilo teže naći informacije i na stranim sajtovima o preporukama za decu, kaže Milena.

Manjini koja se usudila da baš u Peru ide sa malim detetom pripada i Dajen Vuković, koja je tamo putovala sa suprugom i šestogodišnjom ćerkom.

–  Kako i ja i suprug možemo da radimo preko Interneta (ja imam veb sajt www.momgoescamping.com, a on je programer) proveli smo 66 dana u Peruu! Pošto smo morali da radimo nismo probali da obiđemo zilion mesta. Umesto toga, mesec dana smo bili u gradu Tarapoto, u džungli, a mesec dana u Truhiljo, koji je na plaži. Bilo je sjajno biti u šorcu i plivati u okeanu u februaru, kada je u Beogradu bilo -20. Iz ovih baza smo išli na neke vikend ekskurzije. Kada smo stigli u Tarapoto nismo imali nikakav smeštaj. Prvih nekoliko dana smo proveli u hostelu i bukvalno smo šetali unaokolo i pitali ljude da li neko iznajmljuje stan. Kako je Truhiljo veći grad, suviše veliki za traženje stana šetanjem unaokolo, potražili smo stan na Airbnb-u – rezervisali smo stan na jedno veče kako bismo dobili kontant od vlasnika, i da ne bismo sajtu plaćali 20 odsto cene, sa njim smo se dogovorili za nižu cenu za ceo mesec, objašnjava Dajen.

Ako ste jedan od onih koji misle da su deca od šest ili godinu dana previše mala za ugodna putovanja, imajte na umu Natašu Jančić (Mini Eko Zona) koja je sa svojom decom i suprugom putovala već kad su imala tri meseca. Doduše, na nešto bližu destinaciju.

Putovanja s decom
Kao jednu od najčešćih grešaka koje roditelji prave Nina izdvaja previše hrane i garderobe „za ne daj bože“. Nina sa sinom Leonom u šetnji

– Išli smo na poznat teren, na Crnogorsko primorje, ali je od tih prvih 500 kilometara vožnje automobilom zanimljivije to što su naši bebci već tada plovili barkom po Bokokotroskom zalivu. Na plaži do koje se stiže isključivo plovilom upoznali smo i bebu od osam nedelja, koja je sa mamom i tatom doputovala iz Londona, pa smo pomislili kako su naša deca putnici amateri, seća se Nataša.

Dečje bolesti na putu

Prva asocijacija svakog roditelja – pa i onih koji nemaju decu – na pomen drugih kontinenata jesu virusi i zaraze, utoliko pre što se mala deca često razboljevaju i u sopstvenom gradu, i to na relaciji kuća-vrtić/škola. Na tu temu roditelji putnici kažu da putovanja s jedne strane utiču na izgradnju imuniteta kod dece, ali da trenuci u kojima se na putu ipak razbole predstavljaju najstresniju mogućnost, kod koje je najvažnije da ostanete pribrani.

– Trenutak kad se dete razboli je za roditelje uvek i svuda izazov. Sa Sofijom smo proveli dosta vremena na putovanjima, pa nam se dogodilo i da se razboli u sred Amerike, kad smo bili u poseti kumovima u Njujorku. Zdravstveni sistem tamo je dosta komplikovan, pa nas na jednu pedijatrijsku kliniku uopšte nisu primili, jer su bili puni, a ona na koju su nas dalje uputili je bila udaljena 45 minuta vožnje. Na kraju je sve prošlo dobro, samo treba imati na umu da to može da se dogodi i kod kuće, napominje Milena.

Preskočili smo gužvu kod Tutankamonove grobnice i umesto toga otišli u Dolinu Zanatlija (Valley of the Artisans) gde smo mogli da istražujemo unutar grobnica bez gužve i turista, kaže Dajen za Daljine.rs
Preskočili smo gužvu kod Tutankamonove grobnice i umesto toga otišli u Dolinu Zanatlija (Valley of the Artisans) gde smo mogli da istražujemo unutar grobnica bez gužve i turista, kaže Dajen za Daljine.rs

Jedan od načina da se ovakve situacije preduprede je da ne krećete na put bez dobre putne apoteke.

– Nama su ta apoteka i neseser sa stvarima za ličnu higijenu uvek spremni, što mnogo olakšava samo pakovanje pred put, kaže Nataša.

Šta ćete tačno od lekova poneti na put zavisi od ličnih okolnosti i uslova u kojima ćete se nalaziti na putovanju.

– Treba poneti kojekakve mazalice, pogotovu ako se ide u neku zabit na vikend jer apoteke ili nisu u blizini ili nedeljom ne rade. Dakle, paracetamol, kremu za sunčanje, kremu za zaštitu od komaraca, za posle uboda i slično. Fiziološki rastvor za ispiranje rana, nosa, očiju ako upadne pesak… to uvek dobro dođe, nabraja Nina Hajnšek koja sa suprugom Jakom i decom Leonom i Asjom putuje, planinari i kampuje.

Inače, kad je reč o kampovanju, pa još sa decom, budući da ono ume da bude pravi izazov za one koji vole komfor, imajte na umu da ni ovaj vid boravka u prirodi ne mora da podrazumeva toalet u šumi i ogrev u vidu logorske vatre: ako želite da budete u divljini, a imate sve što bi vam bilo na raspolaganju i u hotelu, pravi izbor za vas je glamping, kao spoj luksuza i jednostavnosti.

Sledeća stvar koju treba imati na umu prilikom boravka u prirodi su različite opasnosti koje ona podrazumeva, ali koje treba shvatiti samo kao dodatnu stavku za koju morate imati plan „za ne daj bože“. Primer za to su zmije u visokoj travi, ili krpelji, a oni koji su skloni panici samo treba da ponavljaju sebi da njih ima i po zelenim površinama oko vaše zgrade ili rođene kuće.

https://www.instagram.com/p/Byh9W29o_MR/

Pakovanje nije bauk

Kada na put idete sa decom, količina stvari koje pored lekova treba poneti prilično raste, ali to ne znači da pakovanje za put treba da shvatate kao selidbu. Kao jednu od najčešćih grešaka koje roditelji prave Nina izdvaja previše hrane i garderobe „za ne daj bože“, posebno ako putujete negde gde možete da kupite sve što vam zatreba.

– Primenjujem pravilo da kada spakujem dečije stvari potom odvadim barem trećinu. I pored toga i dalje ponekad preteram pa nosim rezervu rezerve, ali nam se nekoliko puta dogodilo da otputujemo na prečac i ništa nam nije falilo. Ako ništa drugo, uvek možete da operete prljave stvari ako baš zagusti. Ono što bih izdvojila jeste da deci uvek ponesem gumene čizme i komplet za kišu da ne moramo da brinemo da ne ostanu mokri, i to nam se više puta isplatilo. Što se tiče hrane, trebalo mi je barem pet godina da shvatim da je dovoljno imati banane i kiflu, i da zaista nije potrebno vući šesnaest sendviča, jogurt, perece i pasulj da im se nađe u nekoliko sati puta. U svakom slučaju pravimo pauze i, ako je baš potrebno – a do sad nam nikad nije bilo – može se nešto i dokupiti umesto da se posle hrana vuče po apartmanu danima i, na kraju, završi u smeću. Vode i ’leba, dosta je, zaključuje Nina.

PROČITAJ:  Kampovanje je sve popularnije, posebno među mladima

Milena i Nataša imaju sličan pristup pakovanju, pa napominju da definicija suvišnih stvari u mnogome zavisi od vrste putovanja, kao i da roditelji često preteruju sa garderobom i igračkama, budući da se deca sasvim lepo zabave na plaži i bez gomile gumenih rekvizita, kutije pune lego kocki i tableta.

Natašinoj deci na plaži ne treba milion igračaka da bi im bilo zabavno

– Često putujemo skroz minimalistički, ograničeni ručnim prtljagom low-cost avio kompanija i spakujemo se u dva ranca. Zato, kada idemo na more automobilom, on nam bude mali za sve što želimo da ponesemo sa sobom. Ono što je po našem mišljenju često višak je gomila igračaka i mnogo kozmetike za klince. Naše glavno pravilo pri pakovanju je da nosimo isključivo stvari koje svakodnevno upotrebljavamo, plus, naravno, putnu apoteku, podseća Milena.

Najpogodniji vid prevoza je automobil, ali…

Čak i one koji u toku razmatranja ideje da na putovanje vode sa sobom i decu nemaju na umu bojazan da li će poneti dovoljno stvari i lekova sa sobom, muči pitanje koji je najbolji način prevoza. Većina bi pretpostavila da je to avion, koji dolazi u obzir samo ako nijedan član porodice nema strah od letenja, ili ako deca nisu posebno razdražljiva i nestrpljiva tokom leta (što je pojava o kojoj bi mnogo toga mogla da vam ispriča svaka stjuardesa), ali u praksi roditelji pretežno biraju sopstveni prevoz, zbog niza pogodnosti koje on pruža.

Automobil je uvek idealna opcija, jer pruža dovoljno mesta i komfora za sve. Ta mogućnost da se stane bilo gde, činjenica da si izolovon od ostatka sveta i da možeš kako god želiš da koristiš lični prostor, auto čini najboljom opcijom za nas. Nijedan vid prevoza nije nešto specijalno problematičan sa detetom. Do sada smo korisitili vozove, avione, brodiće, kombije, autobuse. Mislim da ne bismo pokušavali autobuske vožnje duže od 5 sati sa njom, prosto zbog toaleta i pauza. Doduše prošle godine smo je vodili busom iz Hurgade u Kairo i Luksor, ali je tad jošuvek bila u pelenama, pa je bilo lakše, priča Milena.

Ono o čemu bi trebalo povesti računa kad putujete na odmor automobilom jeste da li vam je za državu u koju putujete potrebna međunarodna vozačka dozvola.

Nina, s druge strane, kaže da njena porodica najviše voli putovanja vozom, jer u njemu ima dovoljno mesta za igru, istraživanje, dok je toalet na dohvat ruke.

Dajen sa detetom i suprugom
Dajen na putu sa decom ništa nije teže nego što bi bilo svaki dan kod kuće

–  Do sad su se vozili automobilom, vozom, autobusom, trajektom, avionom i svuda im je bilo dobro. Lično, najmanje volim autobus, ali deca nisu imala ništa protiv. Tajna je u tome što mi od svega napravimo avanturu, pa ih tako uposlimo da vuku i čuvaju stvari, gledaju oblake, čitaju knjigu, šta god. Ne sećam se da su imali problema. Inače, mojoj deci je najdraže putovanje prošlogodišnje letovanje na Cresu. Nismo mogli da idemo autom, tako da smo smenjivali autobuse, vozove i katamarane. Tada su se prvi put vozili brodom i uživali uprkos klimi podešenoj na osam stepeni i smrzavanju. Domaćinima je bilo žao što smo bez prevoza pa su nas vozali po okolnim selima, umetničkim kolonijama ili čamcem na usamljenu plažu, a i kad nismo išli nigde, Cres je lep i voda je kristalna, tako da i sad, posle godinu dana, žude za ovim hrvatskim ostrvom, iako sam ja mislila da se neće ni sećati jer su bili mali. Ali izgleda da nisu bili, priča Nina.

Ono na šta bi se malo koji roditelj usudio jeste da stopira sa malim detetom. Među njima, međutim, nije i Dajen Vuković – najverovatnije zato što je odrasla u državi Njujork i detinjstvo provela putujući širom SAD, kampujući sa porodicom i baveći se orijentiringom (sportom koji podrazumeva trčanje kroz šumu sa mapom i kompasom) – koja nikada nije vozila (niti planira da počne), zbog čega je stopiranje često bilo logično rešenje.

– Stizanje do nekih mesta ume da bude nezgodno bez automobila, posebno kada negde hoćete da idete van uobičajenih ruta. Iako sam se uvek trudila da putujemo vozom, tamo gde ne ide pruga nastavljali smo lokalnim autobusom ili smo stopirali. Stopiranje sa decom je vrlo zabavno i tako smo upoznali mnogo divnih ljudi. Bez stopiranja nikda ne bismo stigli do nekih udaljenih mesta koje smo obišli. Doduše, sada kada nas je četvoro (sa mojim mužem i bebom) stopiranje više nije moguće.

Stopiranje je dobar način da naučite decu strpljenju. Jednom prilikom, Dajen i njena ćerka su čekali pored puta da prođe bilo kakav automobil skoro dva sata, a ona se za to vreme zabavljala crtajući

Putovanje sa više dece zahteva animiranje

Prema iskustvu naših sagovornica, oni koji misle da se stvari komplikuju kad na put vodite više od jednog deteta treba da probaju putovanje i u tom režimu, posle čega će se, tvrde one, uveriti da su bili u zabludi. Kako kaže Nina, kada je više dece ne morate da ih animirate jer oni međusobno razgovaraju i zabavljaju se sami. U ovoj varijanti, istini za volju, postoji i druga strana medalje.

– Sa više dece na putu traženje smeštaja je teže, više je nestašluka sa kojim se treba izboriti, više utišavanja u muzejima i vođenja računa da se neko ne izgubi kada šetamo po turističkim mestima. U velikoj porodici kao što je naša, suština je da smo važni MI, a ne samo JA. Svi se prilagođavamo situaciji i funkcionišemo kao tim – tako je i na putovanjima i u svakodnevnom životu, kaže Nataša.

Kada na putovanju sa sobom imate više mališana, možda je više njihovih nestašluka, ali je zasigurno više i anegdota koje upotpunjuju vašu avanturu i koje biste inače mogli da vidite samo na filmu. U prilog tome ide i Ninino iskustvo koje je zanimljivo i za samo čitanje, a kamoli doživljaj.

– Prošle godine smo išli na skijanje s prijateljima i planirali da odemo ujutro i vratimo se popodne, kad se zatvore žičare. Međutim, tik pred zatvaranje počelo je nevreme: jak vetar, sneg, oluja. Na kraju su smetovi bili toliki da nismo smeli da se usudimo da siđemo s planine automobilom, nego smo počeli da molimo hotele za smeštaj. U špicu zimske sezone u popularnom ski centru to nije bio lak zadatak, posebno imajući u vidu da je bilo nas četvoro odraslih sa šestoro dece, u rasponu od dve do osam godina. Naposletku su nam našli dve sobe – prijateljima sa četvoro dece dvokrevetnu, a nama sa dvoje šestokrevetnu. Iz nekog razloga, prijatelji nisu hteli da menjamo sobe, tako da smo mi spavali u jednom bračnom krevetu, pa su četiri na spratu bila prazna, dok je njihovo četvoro dece spavalo u kuhinjskim ormarićima!, priseća se Nina koja ima i fotografiju kao dokaz, koju nažalost ne smemo da objavimo, zbog autorskih prava.

Kada vidite Natašinu decu u polju mandarina u Grčkoj pomislite kako biste možda mogli da ih pustite na put i same, ali Nina savetuje da ni vi ne idete sami sa njima, već uvek sa sobom povedete i još jednu odraslu osobu
Kada vidite Natašinu decu u polju mandarina u Grčkoj pomislite kako biste možda mogli da ih pustite na put i same, ali Nina savetuje da ni vi ne idete sami sa njima, već uvek sa sobom povedete i još jednu odraslu osobu

Ona dodaje da postoji jedna stvar koju ne treba raditi kada je u pitanju putovanje sa više dece, a to je da sa njima putujete sami.

Najteža stvar koje se sećam sa putovanja sa decom je kada sam putovala sa decom kada je ćerka ima oko godinu dana, a sin četiri. Otišla sam sama s njima na more i to je bilo ravno potpunoj katastrofi: ja sam bila preumorna, klinci zahtevni, pa niko nije uživao i odlazak na more se sveo na mučenje. Toplo preporučujem, čak i manje histeričnima od mene, da povedu još nekog kad su deca mala, da makar u miru mogu da odu u toalet, savetuje Nina.

Kakav put deca vole

Na temu adekvatnog odmora kada na isti vodite decu sa sobom, Milena primećuje da to zavisi od toga šta neko podrazumeva pod odmorom i kakva očekivanja ima. U ovome verovatno leži i glavni uzrok čestih žalbi roditelja da se na putovanju da decom nisu dovoljno odmorili.

– Mi nikada nismo bili tipovi koji odu u jedno mesto i deset dana leže na plaži. Uvek su nas privlačile aktivne i dinamične opcije, pa nam ne pada teško što smo sada malo aktivniji. Da bi svima bilo lepo moramo se prilagoditi detetu, ali nama ne smeta što smo sporiji nego ranije i što planovi moraju da nam budu fleksibilniji.

Dajen izdvaja veliku istinu, a to je da joj na putu sa decom ništa nije teže nego što bi bilo svaki dan kod kuće.

– Sa decom će biti teških trenutaka, kada neće da pojedu večeru ili ih uhvate bubice, ali to se dešava bilo da ste na putu ili ne, i to je ključno zapamtiti. Radije bih da prolazim kroz ove teške trenutke negde na putovanju, nego dok se dosađujem kod kuće, naglašava Dajen, izdvajajući još jedan dragoceni savet.

Budući da putovanje može biti stresno i za roditelji iako su oni ti koji prave planove i unapred znaju šta ih sve očekuje, Dajen napominje da je bitno da budemo svesni da to važi i za decu, i da ih mentalno pripremamo na sva dešavanja.

– To pomaže da nova iskustva i dešavanja ne budu previše za njih. Ja obično plan podelim na delove: “Prvo ćemo ići autobusom do železničke stanice. Zatim ćemo sesti u voz. U vozu ćemo prespavati i kada se probudimo onda ćemo izaći iz voza. Napravićemo malu pauzu i onda hvatamo autobus za XYZ.” Ili “Prvo ćemo doručkovati. Zatim idemo do muzeja. A posle toga ćemo napraviti piknik u parku…”, itd. Iz istog razloga mojoj ćerci dajem upozorenja 10 minuta i pet minuta pre nego što krenemo kući iz parka. Ako bih samo rekla “Idemo kući, sada!” ona bi se naljutila zbog nagle promene, objašnjava Dajen.

Dajen i njen suprug su za ćerku napravili zeca od gomile stvari koje su našli na plaži gde su kampovali. Ovakve igračke, kao i proces njihove izrade, će vašem detetu biti dugoročnije i zanimljivije iskustvo od igranja kupljenim igračkama koje ste poneli od kuće
Dajen i njena ćerka su napravili zeca od gomile stvari koje su našli na plaži gde su kampovali. Ovakve igračke, kao i proces njihove izrade, će vašem detetu biti dugoročnije i zanimljivije iskustvo od igranja kupljenim igračkama koje ste poneli od kuće

Ovome treba dodati i činjenicu da tempo i kvalitet odmora na putu zavise i od same dece, odnosno njihovih navika koje im usađuju roditelji. Ninin stav da ne postoji razlog da deca koja su po prirodi znatiželjna i željna istraživanja ne uživaju u putovanju, predstavlja verovatno najbolju smernicu za roditelje koje brine kako će sa decom izaći na kraj u samom putu, ili kada stignu na odredište.

Decu nismo pitali da li će moći da se naviknu na putovanja. Stavljeni su pred svršen čin i lepo su to prihvatili. Suprugu i meni nikad nije bilo teško da zbog nekog dečijeg pitanja sednemo u auto i odvezemo ih da to nešto vide uživo ili u nekom muzeju. Takođe, umesto gomiletine bespotrebnih igračaka i garderobe, uveli smo da za rođendan dobijaju neko putovanje od nas roditelja. Naravno, sami učestvuju u biranju između ponuđenih lokacija, kao i sadržaja koje bi obišli. Ove godine idemo u London i obilazićemo muzeje i parkove. Zapravo, jedini problem koji smo do sad imali je to što bi klinci najradije išli na sva tri predložena mesta, jer im je teško padalo što moraju da izaberu jedno.

Kao način da deca, osim što uživaju, i uče, putovanja doživljava i Dajen koja kaže da se uvek trudi da isplanira neke “lekcije” kada je sa porodicom na putu.

– Često se to dešava spontano, kao kada smo učili o eroziji na našem putu u Belogradčik u Bugarskoj, gde postoje fantastične kamene formacije. Ako vidimo pčelu možda ćemo pričati o oprašivanju. Kada putujemo negde gde je drugačija klima, pričaćemo o zemljinoj rotaciji. Tema koja se ponavljala u Turskoj je bila o imperijama koje su se smenjivale, i o tome kako je svaki put kada bi došla, nova imperija preuzimala nešto od prethodne kulture i religije – na primer kako je Božić na dan Dies Natalis Solis Invicti koji je posvećen Zevsu, ili kako je biblijska priča o Nojevoj barci adaptacija priče o Yimi iz stare persijanske religije Zoroastrizam, nabraja Dajen, dajući ideju svim roditeljima kako svaku lokaciju na kojoj se nađu mogu da iskoriste da svoju decu zabave i nauče ih nečim novim i korisnim.

Nebeski hram, Peking, Kina
Roditelji često preteruju sa garderobom i igračkama, a sve što može detetu da se dogodi na putu muže da se dogodi i kod kuće. Sofija, Milena i Ivan u poseti Nebeskom hramu u Pekingu, Kina

Iz ovog razloga i Milenina ćerka Sofija obožava da putuje sa roditeljima. Otkrivajući nova i drugačija mesta, ona upoznaje decu koja govore druge jezike, i sa kojom se, uprkos tome, odlično sporazumeva. Milenino mišljenje je da je važno da se što ranije počne sa zajedničkim putovanjima, kako bi deca to prihvatila kao sastavni deo života. To tvrdi i Nataša.

– Deca se lako i brzo naviknu na putovanja. To najbolje vidimo kada za vikend ne odemo na izlet na neku od obližnjih planina, pa nas deca pitaju zašto nigde nismo otišli i kada ćemo. Zajednička putovanja spajaju porodice na poseban način: zajedno učimo, odrastamo, doživljavamo, proživljavamo, prilagođavamo se jedni drugima i potpuno smo okrenuti i posvećeni jedni drugima. JeFdna od najvećih zabluda je da se deci putovanja ništa ne znače jer se neće ničega sećati. Možda se stvarno neće sećati nekog konkretnog grada ili događaja, ali sam sigurna da im svako putovanje stvara širinu pogleda i mišljenja, kao i otvorenost ka drugim kulturama, nacijama i ukusima. Putovanja po Srbiji im menjaju pogled na zemlju u kojoj žive i božanstvenu prirodu koju imamo, a koje mnogi nisu svesni, ističe Nataša ono što bi trebalo da imaju na umu svi koji misle da više neće moći da putuju „kada dođu deca“.

Putovanja deci ostaju u najlepšem sećanju. Setimo se anegdote koju je za Daljine.rs ispričao Miloš Maksimović kada je kao dete bio prepadnut zbog činjenice da na granici mora da se prijavi šta se kupilo u inostranstvu, gde je na pitanje carinika da li imate nešto da prijavite? ponosno podigao kamiončić igračku, ili Srđana Dinčića koji je u svom duhovitom stilu rekao da kao dеte nije posetio piramide jer je njegov otac procenio da su previše udaljeni od njih i to je objasnio rečenicom “Ti ćeš da gledaš piramide, dedi na grob dve godine nisi otišao!”.

Na bazi svog bogatog iskustva u putovanjima sa decom, utoliko pre što su obilazile svet i pre proširenja svojih porodica, naše sagovornice tvrde da putovanja sa decom nisu nikakav bauk. Deca su deca svuda pa i na putovanju, te što ranije nauče da putuju to će biti lakše i njima i roditeljima. Naravno, putovanja treba da budu pozitivno iskustvo za sve članove porodice, te ako niste navikli da putujete ili deci ne odgovara ovakav vid uživanja, Dajen, Milena, Nataša i Nina se slažu da ništa ne treba raditi na silu i da su preduslovi kvalitetnog odmora na dalekim destinacijama sa decom (posebno ako ih je više) dobra organizacija, timski duh i prilagodljivost.

Pratite nas na društvenim mrežama: Instagram, Facebook i Twitter i budite obavešteni o dešavanjima iz oblasti putovanja, turizma, ekologije i kulture.

Oznake
Pretplati se
Obavesti o
guest

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

1 Komentar
Najstarije
Najnovije Najviše glasova
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Selena

Molim Vas ,jedno pitanje…prvi put putujemo porodicno…cetvoro dece,suprug i ja.Dozvoljeni br.putnika u autu je 5.Kako ce se ophoditi prema nama ,sto na granici,sto mozda prilikom rutinskog zaustavljanja saobracajca?To su nasa deca.Jasno mi je da ne smemo u autu sestoro,ali kako,da ostavim jedno dete kod kuce?Stvarno nisam pametna.Hvala unapred ako neko ima bilo kakvu slicnu situaciju,da znamo sta nas ocekuje a da to nije skupocena kazna.