Srđan Šajinović je putnik iz Banjaluke, poznat po svom blogu easttothesun na kome piše svoje avanture, ali i kao neko ko se suočio sa epidemijom kuge u 21. veku. Ovaj inženjer elektrotehinke je zaljubljenik u istok, ali preporučuje i mnoga mesta u Bosni i Hercegovini.
U razgovoru za Daljine.rs Srđan Šajinović otkriva zašto ne voli Mađare, zašto putuje sam, s koliko godina je prvi put napustio prostor bivše Jugoslavije i posebno ističe da o bureku postoji konsenzus.
Daljine.rs: Na početku moramo da te pitamo čuveno kliše pitanje koje si verovatno očekivao. Dakle, kako si počeo da putuješ?
Srđan Šajinović: Sasvim slučajno. Nakon prvog izlaska iz okvira bivše Juge i gubljenja po kvartovima Budimpešte, a potom i Istanbula, skapirao sam da u svemu tome nalazim izuzetnu satisfakciju. Pored toga, shvatio sam da je dosta toga potpuno drukčije.
Druga kultura, običaji, drukčije se posmatraju stvari. Тu negdje mi se i pojavila želja da istražim svijet, kao i spoznaja da bi zaista bilo tužno provesti život isključivo na jednom mjestu, kakvo god ono bilo.
Da li je za daleko putovanje potrebno mnogo novca ili je to mit ljudi koji putuju preko turističkih agencija?
– Zavisi od toga šta očekujete od putovanja i generalno od života. S obzirom na to da ja konkretno ne vodim pretjerano luksuzan život ni u Banjaluci, na putovanjima takođe ne očekujem i ne tražim to. Štaviše, za putovanje mi je potreban minimum uslova – da preživim i sačuvam tjelesni integritet. Mene na putovanja ne tjera potreba za boravkom u luksuznoj sobi ili pored bazena nego radoznalost i potreba za avanturom, a za to definitivno nije potrebno mnogo novca.
Ipak, treba biti fer i reći jednu istinu o putovanjima. Većina putnika (kao i ja između ostalog) tvrdi kako za putovanja ne treba mnogo novca, što je definitivno istina. Ali ljudi na ovim prostorima generalno ne zarađuju mnogo i zbog nekih prioriteta ne mogu da sebi priušte putovanja. Često čujem komentare tipa: „da, možda se može otići do Mongolije za 300 evra, ali otkud mi 300 evra“. To takođe stoji, ali bitno je ljudima reći da se nevjerovatne stvari mogu vidjeti i doživjeti za daleko manje novca nego što većina njih misli.
Pored potrebe za avanturom, zašto je bitno putovati?
– Putovanja su vremenom postala možda najznačajniji segment moga života, a prednosti koja su ona donijela su brojne. S obzirom ma to da je sami prelazak kućnog praga određeno usuđivanje, nakon brojnih avantura na putovanjima počeo sam da se više usuđujem na razne stvari u životu. Pored toga, stiče se šira slika o svijetu i narodima ali i spoznaja da istina o određenoj zemlji, kulturi, narodu i ne postoji. A ako i postoji, sigurno je kompleksna i vjerovatno negdje između suprotno polarisanih strana. Postanete svjesni toga da ako želite govoriti o nekom narodu morate posmatrati širu sliku, sagledati više strana.
Dobar primjer za to je Albanija i generalno Albanci. Poznata je propaganda kojoj smo izloženi o tom narodu. Kada sam ja obilazio mjesta na kojima živi ovaj narod, nailazio sam na nešto sasvim drugo.
Slična je situacija sa Iranom i Irancima. Čak sam i kroz pisanje primijetio da sve manje zaključujem i donosim sudove. Sve više se okrećem prostom iznošenju ličnih viđenja stvari koje zapažam, bez pretjeranog zaključivanja i donošenja sudova. Ali i to je proces. Takođe, spoznate koliko ste zapravo mali i koliko je svijet šaren i raznolik. Kakvih sve neobičnih kultura i običaja ima. Ne postoji globalna zavjera protiv Srba i većina svijeta i nije svjesna toga da postojimo. U principu, prošire vam se vidici, shvatite da stvari nisu uvijek onakve kakvima se predstavljaju i kako izgledaju iz udobnosti vašeg doma.
Istok ili zapad? Gde više voliš da putuješ?
– Istok, apsolutno. Po pravilu, o zemljama na istoku se manje zna nego o zemljama na zapadu, što ih čini daleko zanimljivijim. Zemlje poput Irana, Kazahstana, Mongolije su i dalje velika nepoznanica. Ne privlači me pretjerano Venecija, Pariz i neke druge popularne destinacije. Izuzetak je Istanbul. Istanbul je uvijek dobra ideja. Uvijek ću radije lično istražiti neku zemlju nego dopustiti da mi mediji i propaganda formiraju mišljenje o njoj, kao što je ranije bio slučaj.
Da li putuješ sam ili u društvu?
– Najčešće sam. Vremenom vam jednostavno dosadi čekanje da se ekipa organizuje i eliminiše sve glupave izgovore.
https://www.instagram.com/p/Bbb9OhmgOBU/
Iako putuješ sam, koje su prednosti i mane putovanja u društvu?
– Ne znam da li ima nekih posebnih prednosti putovanja u društvu. Zavisi od osobe. ja konkretno nemam problema sa samoćom i najčešće uživam u njoj. Kada putujete sami, sve je jednostavnije i ljudi su otvoreniji prema vama. Imate više vremena za posmatranje, razmišljanje i pisanje. Postoje naravno neki dragi ljudi sa kojima volim da putujem, ali su to u pravilu samostalnije osobe.
Priprema za putovanje je veoma bitna. Bez koje stvari ne krećeš na put?
– Vremenom sve manje pažnje posvećujem pripremama i pakovanju za putovanja, ali nigdje ne idem bez jedne već ofucane i stare zelene marame „palestinke“ iz Istanbula.
Nedavno si za Daljine.rs izjavio da su Astana odnosno Nursultan i Bratislava za tebe najbesmislenija mesta koja si posetio. Koja bi još mesta dodao na ovu listu? Koje destinacije su za tebe bila potpuno razočarenje?
– Uh, odmah nakon intervjua počele su u glavi da mi naviru besmislene destinacije od kojih bih izdvojio Skoplje sa svojih milion spomenika gotovo svakoj iole značajnoj osobi iz istorije ovih krajeva. Skoplje je svojevrsna prestonica kiča. Tu bih sigurno uvrstio i Neum, bosanski izlaz na more u dužini od nekih 5km, ruiniranu i napuštenu obalu ukrašenu brojnim šovinističkim porukama, ali i neizostavno Međugorje.
Naravno, to je samo moj lični utisak. Siguran sam da neko uživa u probijanju kroz šumu spomenika i Gospinih statua ili razgledanju šovinističkih poruka.
Koja si mesta posetio, a da nisu toliko bizarna, već su samo razočarenje?
– Možda upravo ta Bratislava, stekao sam utisak da tamo zaista nema ništa posebno da se vidi. Posjeta Neumu takođe je rezultovala razočarenjem u smislu spoznaje da živim u državi koja nije u stanju 5km obale održati u pristojnom stanju.
Putovanja nose sa sobom mnoga očekivaja, da li dobra ili loša. Gde si se prijatno iznenadio, a očekivao si nešto sasvim drugačije?
– Vjerovatno Iran. Zbog izolacije te zemlje, jako malo se o njoj zna, barem u ovom dijelu Evrope. Nakon putovanja u tu zemlju počeo sam da tvrdim kako nigdje nisam sreo toliko susretljive i srdačne ljude, toliko bogatu i raznovrsnu kulturu i ljepotu gradova poput Širaza.
Takođe i Amerika, prije svega Njujork. Ljudi u Njujorku, ali i sam grad daleko su pitomiji i organizovaniji nego što sam očekivao.
Nakon putovanja u Iran, Srđan je počo da tvrdi kako nigde nije sreo toliko susretljive i srdačne ljude.
O Iranu slično mišljenje ima i Aleksandar Ranisavljev. Međutim, da bi došao do Irana, morao si od nekuda da počneš. Koje ti je omiljeno putovanje iz detinjstva ili mladosti?
– S obzirom na to da sam prvi put napustio ex-Yu prostor sa 26 godine, teško da sam uopšte imao putovanja u mladosti, osim nekih ekskurzija po regionu koje su naravno priča za sebe.
Mnogi koji te prate znaju da je za tebe pandemija korone sitna nezgoda, s obzirom na to da si već doživeo epidemiju kuge u Mongoliji. Šta se tu zbilo?
– Moji planovi da obiđem značajan dio Mongolije pali su u vodu nakon samog ulaska u zemlju, prije svega zbog ogromnih distanci, nepostojanja infrastrukture ali i surovosti klime i samog naroda. Zemlja je gotovo potpuno prazna. Naravno, tome je doprinjeo i moj izostanak bilo kakvog plana i organizacije.
https://www.instagram.com/p/B1TDBk9hB-d/
Zbog toga sam ubrzo okrenuo ka Rusiji i pokušao da se autostopom probijem do nje. Na kraju te izuzetno stresne avanture, taman kada sam pomislio da sam na bezbjednom, uletio sam u pogranični gradić koji je bio zatvoren zbog pojave kuge, nakon što su lokalci pojeli sirovog mrmota. Uredno su me pustili da uđem u grad, a potom me zatvorili u isti, zajedno sa svim stanovnicima i nekoliko turista.
Pročitajte kako je Srđan preživeo epidemiju kuge u Mongoliji:
Da li si ikada doživeo da se razboliš na putu?
– Koliko se sjećam – ne. Uprkos tome što se nikada nisam preventivno vakcinisao protiv bilo čega niti plaćao putničko osiguranje. Najčešće određene tegobe doživljavam nakon samog putovanja i povratka kući.
To pripisujem adrenalinu i sposbnosti tijela da preživi ekstremne prilike. Kada se vratim u sigurnost, tijelo valjda skapira da je drama prošla i potom se opusti.
Ako ostavimo na stranu epidemiju kuge, koja je najveća neprijatnost koja ti se desila na putu?
– Nisam imao značajnijih neprijatnosti, ali mislim da je moje shvatanje pojma neprijatnost pomalo drukčije. Mnoge stvari koje drugi tako doživljavaju, ja baš i ne. Tako da ih i nije mnogo bilo, ako izuzmem neke neobične seksualne ponude i pozive muškaraca nudista da blejimo tako goli.
Većinom su neprijatnosti vezane za Mađarsku: vrijeđanja na nacionalnoj osnovi, sveopšta neljubaznost pa čak i jedna deportacija i zabrana ulaska u zemlju su samo neke od njih.
Zašto ne voliš Mađare ili možda oni ne vole tebe?
– I dalje ne želim da kažem da ih ne volim, ali činjenica je da su moja iskustva iz ove zemlje najčešće grozna. Čak nisu više ni zabavna. Vjerujem da sam sada i ja pomalo kriv za to jer uvijek ulazim u Mađarsku sa pretpostavkom da će nešto loše da se desi. Ali sigurno je da ja nisam prvi počeo (smeh).
Putovao sam po daleko rizičnijim mjestima i zemljama koje nisu baš najnaklonjenije zemlji iz koje dolazim ali gotovo nigdje nisam imao problema osim u Mađarskoj. Ne znam, dao sam toj zemlji toliko šansi, ali nikada, apsolutno nikada nisam imao dobra iskustva tamo.
Da li postoje mesta gde se ne bi usudio da odeš?
– Imam veliku želju da vidim Afganistan, ali koliko sam upoznat sa situacijom, slobodna putovanja u toj zemlji i nisu baš moguća. U Siriju takođe želim da odem i nekoliko puta sam pokušavao, ali pod nekim svojim uslovima. Naravno, govorim o slobodnim putovanjima.
Ne želim da mi neko određuje putanju i vrijeme zadržavanja, niti da me prati vojska ili obezbjeđenje. Nadam se da će se situacija u Afganistanu promijeniti i da ću imati priliku da vidim tu zemlju.
Često stopiraš, ali mnogi se ne usuđuju da dignu prst na putu i da se prevezu brzo i jednostavno. Koja si najčudnija mesta na kojima si stopirao, koji su bili najčudniji vozači koji su te vozili i da li budući eventualni auto-stoperi treba da se plaše ovakvog načina prevoza?
– I to zavisi od vas. Čvrsto vjerujem u to da se strah osjeti i da uvijek privuče neugodna iskustva. Daleko od toga da se i sam nisam plašio, ali naučio sam vremenom da se izborim sa tim i da ga ne pokažem. Svako autostopersko putovanje za mene je posebno. Jako volim da stopiram po zaboravljenim bosanskim krajevima ili po Šumadiji.
Prije nekoliko godina išao sam na Svetu Goru autostopom, preko Bosne, Crne Gore, Albanije, Grčke, Makedonije i Kosova. To je bilo jedno od najljepših putovanja, kao i autostopesko putovanje na samo Kosovo.
https://www.instagram.com/p/B8VwF8wB6Cl/
U Iranu sam usred pustinje, oko 500km udaljen od najbližeg grada razbio telefon i ostao bez svih prednosti koje on nosi. I to upravo u trenutku kada sam saznao da jedini autobus za Isfahan ustvari neće krenuti toga dana. Tada sam prestopirao nekoliko stotina kilometara pustinje, bez uvida u mapu, u zemlji u kojoj se ne govori engleski. Prvo su mi stali otac i njegov 12-godišnji sin, koji su me (iako ne govore engleski) pozivali kod sebe na ručak u neko pustinjsko skromno naselje, a klinac mi je kupio sladoled i sok. Potom me pokupio kamion koji se kretao uz Afganistana u kojem su vozač i suvozač ubrzo počeli da puše opijum na plinskoj boci. Potom se kamion pokvario nasred jednog od oštrih uspona tu usred pustinje.
Jednom su me u Makedoniji uhapsili tokom stopiranja, a jednom sam bio na ivici toga da iskočim iz automobila. Bili smo na nekoliko stotina metara od albanske granice, a suvozač je na albanskom negodovao zbog činjenice da sam Srbin. Vozačevo ponašanje i čudni osmijesi takođe nisu ulijevali povjerenje. Na kraju je sve ispalo ok, bio je to samo proizvod mojih nekih strahova, ljudi su me uredno odbacili do Svetog Nauma, skrećući sa svog puta.
Van autostopa, koje ti je omiljeno prevozno sredstvo?
– Prije nekoliko godina oprobao sam se u putovanjima biciklom i moram reći da je taj način putovanja možda i najbolji. Putovao sam od Banjaluke do Splita, preko bosanskih brda, a potom jadranskom magistralom sve do Zadra. Upoznao sam nevjerovatne ljude i stekao sjajna iskustva od kojih mi je ostala u sjećanju draga scena kada su mi opatice iz nekog samostana rekle da slobodno krenem dalje i da će one moliti da me na putu ne uhvati kiša. Iako je bilo gotovo izvjesno da će pasti kiša, to se ipak nije desilo.
Dosta i hodam na putovanjima, prelazim duže distance, najčešće dok stopiram. Dugo sam hodao kroz Grčku, ali i u Kini, uz granicu sa Mongolijom. Čini mi se da što se sporije krećem više uživam u putu.
Putovanja i hrana teško da idu jedno bez drugog. Koja jela, odnosno čiju kuhinju voliš i da li postoji neka hrana zbog koje bi se negde vratio?
– Ne obazirem se previše na hranu. Ne hranim se pretjerano zdravo, a na putovanjima nastojim samo da preživim, tako da i nisam baš najbolji sagovornik za ovu temu. Ali, gruzijska kuhinja mi se sviđa. Prije svega zato što je neobična i većina stvari koje sam tamo vidio nisam viđao drugdje. I ne znam koliko se to računa, ali bosanska hrana je odlična.
Mnogi bi rekli po tebi da nisi preterani uživalac hrane. Ako već ne voliš da jedeš, koja muzika te prati na putu?
– Dobro pitanje. Muzika mi je jako važna, posebno dok putujem. Na mojoj plejlisti nalaze se razni izvođači od Thompsona, pa do Candy Dulfer. Ali ono u čemu najviše uživam je gitarska muzika, zvuk dostorzije, ali i bliskoistočni džez, srpska duhovna muzika, banjalučka Shizomantra i Revolt.
Naravno, sve što uključuje tradicionalni makedonski zvuk, ali i dosta alternativnih bendova iz Hrvatske i Srbije.
Koliko dugo, i da li je uopšte moguće ostati u kontaktu sa ljudima koje srećeš i upoznaješ na putovanjima?
– Zavisi od zemlje u kojoj se nađem, mentaliteta ljudi, ali i brojnih slučajnih faktora. Na sjeveru Evrope recimo nisam ostvarivao kontakte vrijedne pomena, dok sam i dalje u kontaktu sa mnogim ljudima iz Irana. Često se čujemo, dijelimo muziku, obavještavaju me o situaciji u Iranu ili se raspituju o načinima da se dokopaju Evrope (mladi u Iranu jako teško žive).
Bilo je dosta neobičnih susreta i instant zaljubljivanja, a jednoj djevojci iz Pariza sam nakon nekoliko godina druženja bio kum na vjenčanju. Najveće bogatstvo koje nosim sa putovanja upravo su kontakti sa nekim sjajnim ljudima. I danas se sa nekima od njih posjećujem i sjajna je stvar kada skapirate da širom svijeta imate ljude na koje se možete osloniti.
Omiljena vrsta suvenira koje donosiš? Magnet za frižider ili nešto zanimljivije?
– Da da, magneti su neizostavni. Mada najviše volim da kupim nešto autentično, od lokalnih proizvođača. U Iranu sam kupovao marame koje proizvode ortakinje koje sam tamo upoznao, a iz Kazahstana sam donio handpan (muzički instrument) težak oko 3kg i ukrašen praistorijskim motivima iz kazahstanskih pećina. Vukao sam ga u torbi na leđima hiljadama kilometara preko Kine, Mongolije i Rusije.
S obzirom na to da si iz Bosne i Hercegovine da li putuješ po istoj i koliko često? Šta bi pozvao da se poseti i BiH?
– Pa, putujem, ali daleko manje nego što bih želio. U Bosni su takođe ljudi najveća atrakcija, kao i nestvarno lijepa priroda, ali i neobični odnosi i organizacija zemlje.. Mnogo toga ima da se vidi u Bosni. Svakako bih preporučio Bihać i okolinu. Bihać krasi jedna od najljepših rijeka koju sam vidio – rijeka Una, ali i sjajni mentalitet Bišćana. Tu je i prelijepi Štrbački buk.
Naravno, Banjaluka sa okolinom: kanjon Vrbasa, stare bosanske tvrđave, slapovi Krupe i čitav taj potez do Jajca, koje ne bi smio da preskoči niko ko dolazi u Bosnu. Tu se mogu vidjeti vodopadi poput onog u samom gradu Jajce, brojna penjališta na kojima se organizuju sjajni penjački festivali, jezera i planine.
Zelenkovac, drveno selo usred šume u kojem se održava i sjajan džez festival, Janjske otoke u blizini Šipova, rijeka Pliva sa svojim izvorima.
Za Trebinje i Mostar većina ljudi je čula, kao i za vodopad Kravica, ali malo ljudi zna da se u blizini Livna mogu vidjeti divlji konji slobodno trče po okolnim brdima.
Eto imamo čak i taj nesretni Neum – izlaz na more.
Okolina Foče je takođe nestvarno lijepa, sa NP Sutjeska, Tjentištem, prašumom Perućicom i Trnovačkim jezerom.
Zaista bih mogao danima da nabrajam. Bosna je nestvarno lijepa i svakom bih preporučio da je posjeti. Hrana je odlična, ljudi su gostoljubivi, a odnosi kompleksni. Imamo 14 Vlada, 3 naroda, 2 entiteta, mudžahedinsko selo u koje ni murija ne smije tek tako da uđe, ali i možda najbizarniju političku sliku u svemiru. Bez obzira na to, Bosna je sjajna i svi su dobrodošli. Ne treba vam nikakva posebna priprema za put u Bosnu, osim da naučite da ne postoji „burek sa…“. to je možda jedino pitanje oko kojeg se u Bosni svi slažemo i jako smo osjetljivi po pitanju toga. Burek je pita sa mesom i dajte da završimo jednom sa tim.
Imam i tekst o Bosni!
To za burek ćeš videti da ne stoji u Srbiji, a kada smo već kod nje – da li si putovao po Srbiji i dalje po regionu i koja bi mesta izdvojio kao valjana?
– Slabo zaista. Osim povremenih posjeta Beogradu i Novom Sadu i stopiranja po Šumadiji, nisam imao priliku bolje upoznati Srbiju. Novi Sad mi je jedan od najljepših gradova, a nadam se da ću se u budućnosti više posvetiti Srbiji, posebno njenim planinama. Hrvatska obala je naravno sjajna, kao i čitava Crna Gora.
Da li ideš na izlete u prirodu? Voliš li kampovanje i pešačke ture?
– Svakako. Sve manje me zanimaju gradovi i sve više se okrećem prirodi. Kako u Bosni, tako i tokom putovanja. Volim da kampujem, posebno na festivalima u prirodi ili tokom planinarenja. Svojevremeno sam penjao i Olimp, ali i biciklom osvajao bosanske planine.
Ima ono glupo pitanje koje glasi: Da li su te putovanja na neki način promenila?
– Sigurno da jesu. Više se usuđujem na mnoge stvari u životu i nastojim da posmatram širu sliku o narodima i zemljama, ali i generalno o svemu.
Trenutno se na celom Balkanu sve više reka uništava stavljanjem u cevi i zbog izgradnje derivacionih mini-hidroelektrana. Kakva je budućnost naših reka i da li se tome treba suprotstaviti?
– Definitivno im nije svjetla budućnost i nisam pretjerano optimističan, ali da se treba tome suprotstaviti – definitivno treba.
Kako zamišljaš da će se samostalna putovanja odvijati u bliskoj budućnosti?
– Bojim se da do takvih putovanja neće doći još zadugo. Ne znam kako će izgledati, ali sigurno potpuno drukčije, uz daleko manji stepen slobode kretanja i uz zasigurno veća ograničenja. Ostaje da vidimo. Mislim da ne mogu ni da zamislim kako će sve to izgledati ali sigurno daleko manje zabavno i jednostavno.
Koji su ti dalji planovi za putovanja i gde planiraš da putuješ sledeće, kada se stvore uslovi za to?
– Ovo je savršen period godine za putovanja i uvijek putujem oko prvog maja. Upravo u ovom trenutku trebalo je da budem negdje na relaciji Bejrut – Damask – Katmandu – Varanasi. Tako da, kada se steknu uslovi za to, biću negdje na tim koordinatama.
Koje bi pitanje postavio sledećem putniku sa kojim budemo razgovarali?
– „Đe si svjetski putniče, koja ti je sljedeća destinacija!?“ kod mene uvijek izazove nelagodu, pa bih shodno tome sigurno započeo razgovor tim pitanjem.
Iako nam je neprijatno što smo Srđana Šajinovića pitali koja mu je sledeća destinacija, poručujemo mu da burek može biti i sa sirom, a u svakom slučaju mu želimo da se što pre obre na relaciji Bejrut – Damask – Katmandu – Varanasi. Dok se on uputi ka ovoj dosta širokoj ruti, pročitajte šta kažu drugi putnici o putovanjima.
